Imala je samo 22 godine kada je došla prvi put, uverena da je terapija najbolje uložen novac, dobijen za rođendan. Kada je počela svoju priču, znala sam da ćemo se dugo viđati. Izbegla je iz Hrvatske sa roditeljima i bratom. Jedino što su uspeli da prenesu je 12 mašina za pletenje. Išla je u školu, studirala i preko noći sa majkom radila na nekoliko mašina istovremeno, 6 godina unazad. Brat se izlečio od dva karcinoma, jer ga je ona “izvukla” svojom energijom. Otac je bio nasilan, nepredvidiv i nije ništa radio. Majka je bila nemoćna. Prepustila joj je sve, da vodi porodicu, posao, studira, neguje brata… Teško su živeli. “Sagorela” je nakon toliko godina i nije imala ni snage ni volje za životom. Nosila je odgovornost za celu porodicu. Sama više nije mogla dalje.

Nakupilo se u njoj mnogo negativnih emocija poput tuge, besa, krivice, straha, povređenosti, nesigurnosti, stida…Imala je novca za samo jedan tretman. Kada smo završile sesiju, osećala se mnogo bolje. Želeći da ponovo dođe, rekla sam joj:”Pošto ti je bio rođendan, ovaj tretman ti je poklon, kada dođeš na sledeći, platićeš.” Pristala je, ostavši zbunjena, a ja sam imala plan. Želela sam da radimo sve dok opet bude dobro, besplatno. Bilo je to od životne važnosti za nju, ne i plaćanje za mene. Pitala je:”Kako ću Vam to “nadoknaditi”? Rekla sam: “Tebi je sada potrebna podrška i imaš mene, mom sinu će možda nekada biti potrebna podrška i dobiće je na sličan način, postoji balans u životu.”

Njena priča je jedna od stresnijih u mojoj praksi. Otac ih je sve maltretirao od najranijeg detinjstva. Majka je bila “mrtva”, a živa. Tukao ih je, vikao, psihički zlostavljao, terao da skupljaju mrve sa poda ustima ako nepažljivo jedu, da slika brata kako umire, nije dozvoljavao pauzu tokom 6 sati rada noću za 6 mašina istovremeno… Pored svega, ona je i prodavala proizvode, uspešno davala ispite, negovala brata i bila podrška tokom bolesti. Ovo je samo mali delić i ne može sve stati u ovu priču. U početku je dolazila kod mene svake nedelje par meseci, potom jednom mesečno, pa tromesečno. Nakon dve godine našeg rada, diplomirala je, osnažila samopouzdanje, našla dečka i postala menadžer. Brat je ozdravio. Nije mogla da me pozove na diplomski, jer njeni nisu znali da ide na terapiju. Došla je jednog dana kod mene, da mi donese cveće i knjigu sa posebnom posvetom za moga sina, da mu ponesem u Ameriku.

Osećala sam se zadovoljno i ispunjeno tokom svih naših susreta. S radošću sam ih čekala, jer je ona bila sve bolje, snažnija i sigurnija. Radila sam s njom i zbog njenog i zbog svog dobrog osećaja. Bilo je ovo za moju dušu.

Napisala sam ovu priču da bih podelila sa vama osećaj ispunjenosti koji imamo kada drugima dajemo ono što im je potrebno. Praksa mi je potvrdila kroz sve ove godine, da višestruko dobijemo nazad, ono što smo dali srcem. Ukoliko želite dobar osećaj bavite se humanitarnim radom, volontirajte, pomažite ljudima, to je najbolji način, da pomognete i sebi.

S ljubavlju i željom da budete dobro❣️