Jedan hodočasnik išao je usred zime preko mosta u podnožju Himalaja kada je počela da pada kiša. Čuvar prelaza mu je rekao: ”Kako ćeš, dobri čovece, stići gore po ovakvom nevremenu?“ Starac mu je na to veselo odgovorio: ”Moje srce je već stiglo tamo, ostatku mene lako je da ga prati.“ (ANTONI DE MELO)

IZA NJE JE DVADESET I JEDNA GODINA ŽIVOTA.
Pred njom  otvoreni svi putevi sveta. I dalje ima široki osmeh deteta na licu i srećne oči pod šiškama. Ostvarila je svoj san. Stipendista je US Department of State, kao jedan od najboljih studenata beogradskog Univerziteta. Od ove godine, nastavlja studije na koledžu na Floridi, u Fort Mejersu.
Tamo planira da završi akademske studije a potom i master i doktorat na nekom od Ivy League univerziteta, što znači, na jednom od osam najboljih u Americi. Nosi veru u sebe i nepodnošljivu lakoću življenja.

A KAKO JE SVE POČELO? Odrastajući u vojvođanskom gradiću, još kao mala, isticala se znanjem, radom i vedrinom.
Za nju i njen rad nisu postojale granice. Njena misija – biti najbolja u svemu. Nakon prve jedinice u dnevniku, iznenadila se ne toliko ocenom, koliko očevim gestom, kupovinom najlepše haljine. Bila je to lekcija iz koje se mnogo uči. U Beograd se doselila sa devet godina. Najviše je tugovala za svojom učiteljicom. Uvek je bila najbolji učenik u razredu i generaciji. Vukovac u IX beogradskoj gimnaziji. Prva na rang listi pri upisu na Ekonomski fakultet u Beogradu. U njenom indeksu same desetke. Pobeđivala je na mnogobrojnim školskim, opštinskim i republickim takmičenjima. Uključivala se i u naučne projekte pri fakultetima. Sa istim žarom vodila je učenički parlament i prezentovala svoj Ekonomski fakultet pred američkom ambasadorkom.

I TO NIJE SVE. POSTOJI I DRUGI DEO PRIČE. Po čemu se ona još razlikovala od drugih? Po tome što je bila stalno nasmejana. Po tome što je odgledala veliki deo repertoara beogradskih pozorišta. Što je obilazila Adu na rolerima. Što je znala priče novih filmova. Što je pratila modne trendove i izlazila na dobra mesta u gradu. Što je imala mnogo dobrih drugarica u prijatelja. Što je volela u bila voljena. Što je imala podršku u razumevanje svoje porodice u svemu. Što je našla pravi balans između svojih obaveza i ličnog života. Radovala se šopingu sa mamom, tatinim specijalitetima i skijanju sa bratom. Željno je išcekivala zalaske sunca na vikendici, put u Njujork, rođendanske žurke do jutra i šetnje sa svojim maltezerom Dragišom. Obožavala je lepu garderobu, frizere, manikir, pedikir. Uživala podjednako u bakinim krempitama i plodovima mora poznatih beogradskih restorana. Na zidovima njene sobe bili su napisani ciljevi koje želi da ostvari. Na policama mnoštvo plišanih igracaka, suvenira i uspomena od dragih ljudi. Bio je to svet osobe visokih ciljeva i dečije iskrenosti. Imala je veliko srce, za male stvari. Malo godina i puno odvažnosti. Imala je i želju da sebe usavršava. Ona je bila moj prvi klijent kada sam počela da radim kao lajfkouč. Želela je maksimalno da aktivira i razvije sopstvene potencijale. Da osnaži svoje samopouzdanje. Da reši i prevaziđe neke strahove i blokade. Bilo mi je potpuno jasno, još tada, da će ona postizati samo vrhunske rezultate i ostvariti sve željeno. Prošla je iskustveno kroz svaku metodu koju radim. Njeni rezultati nakon koučinga su bili potvrda efikasnosti i efektivnosti tehnika u praksi. Kroz individualne tretmane i rad, učim i ja mnogo od onih sa kojima radim. Od nje sam saznala za jedan poseban način i sistem učenja, samo njen. I on je veoma uspešan. Za nju je koučing bio korisno sredstvo ličnog i profesionalnog razvoja. Radile smo povremeno. Sve promene ostvarila je sama. Isključivo ona je zaslužna za sopstveni uspeh. Pružala sam joj samo podršku, vodeći je kroz procese.
Javila mi se iz Amerike. Položila je već četiri ispita. I dobila četiri desetke. I tamo je najbolja.
Pred odlazak sam joj poželela srećan put, da bude jaka, strpljiva i odvažna. Da ima vere u sebe, svoj cilj i Boga. Da bude fokusirana na ono što želi. Da ima hrabrosti za velike uspehe i ljubavi za male stvari. Da uvek ostane dosledna sebi.
Na rastanku sam joj rekla “Verujem u tebe – Isidora!”